"Koliko jezika znaš - toliko puta si muškarac" - tako je govorio Anton Čehov. I ne razumije svaka moderna osoba u potpunosti suštinu ove fraze. U našem svijetu zidovi između zemalja i kultura postepeno su počeli da se "padaju" - možemo slobodno putovati svijetom, upoznati nove ljude koji govore potpuno različite jezike i učiti ih. Učeći novu vrstu govora, otkrivamo novi svijet, postajemo drugačiji, počinjemo drugačije razmišljati. Zašto je tako? Naša jezička svijest se mijenja. O tome šta je to i koliko je važan ovaj psiholingvistički proces u životu osobe, sada ćemo razgovarati.
Uvod
Rođeni u određenoj zemlji i od prvih mjeseci života slušajući govor svojih roditelja, doživljavamo ga kao svoj. Učimo da ponavljamo zvukove koji su njoj svojstveni, kombinacije slova, njene jedinstvene riječi. Svaka riječ, čak i ona najjednostavnija, momentalno se odražava u našoj svijesti u obliku predmeta ili pojave, čiji je simbol.je. Odnosno, kada čujemo "sofa", odmah nacrtamo u svojoj glavi ugodno mjesto pored televizora ili kamina gdje možemo ležati, a riječ "cunami" će izazvati uzbunu, natjerati nas da zamislimo ogroman talas koji se približava.
Ako stranac čuje ove riječi u ovom obliku, one mu neće izazvati određena iskustva i "crteže" u njegovoj mašti. Ali, počevši da proučava ruski jezik, on će postepeno početi da povezuje naše reči, pre svega, sa svojim, koje znače istu stvar, a tek onda, savladavši ovu prizmu, shvatiće njihovo pravo značenje. Kada se stranac preseli u Rusiju i bukvalno prožet našim jezikom i kulturom, počne da razmišlja na ruskom, ove reči će za njega postati živopisne kao što su za tebe i mene. Ali postoji jedno "ali" - njegovi izvorni nazivi ovih predmeta i pojava ostaće i za njega živopisni jezički simboli, pa će se u njegovoj glavi formirati određena dvojnost. To će značiti da se njegova jezička svijest upravo podijelila na dva dijela, postajući tako bogatija i višestruka.
Kopajte u istoriju
A sada smo transportovani iz vremena kada je čovečanstvo bilo u jednoj od prvih faza evolucije. Naši preci su već prestali biti divlje životinje, već su djelomično naučili koristiti svoj um i napraviti određena otkrića. Na ovom nivou, morali su da izmisle sistem pomoću kojeg bi mogli da komuniciraju i razumeju jedni druge. Ljudi su počeli izmišljati riječi, tačnije skupove zvukova koji bi nekako opisali sve što ih okružuje. Logičnoda su prvi pojmovi nastali na osnovu asocijacija na zvukove koje su proizvodili predmeti i pojave, kasnije su se transformisali i postali ono što ih danas poznajemo. Tako su se pojavili prvi dijalekti, koji su za svako pleme bili svoj, individualni.
Došlo je još malo vremena i ljudi su shvatili da njihove verbalne izraze treba nekako zabilježiti, na primjer, kako bi djeci prenijeli iskustvo, kako bi ostavili uspomenu na sebe u istoriji. Slova i brojevi su još uvijek bili jako udaljeni, pa su naši preci stvorili neke znakove. Neki od njih su tačno odgovarali vidljivim objektima - suncu, osobi, mački itd. Ono što je bilo teško nacrtati u minijaturi je zabilježeno pomoću fiktivnog simbola. Do sada istoričari ne mogu da razotkriju sve one zapise koje su stvarali naši prethodnici, ali je u isto vreme proces njihovog dešifrovanja dobio status zvanične nauke – semiotike.
Dalje runda
Postepeno su se znakovi počeli pretvarati u jednostavnije simbole koji su označavali određeni slog ili zvuk - tako se pojavio usmeni i pisani govor. Svako pleme razvilo je svoju jezičnu granu - to je postalo osnova za nastanak svih trenutno postojećih jezika svijeta. To je bio razlog za nastanak nauke koja se bavi ovim fenomenom - lingvistike. Šta ovo polje studija proučava? Naravno, jezici. Ova nauka je deo ili izdanak semiotike, ona smatra pisani govor sistemom znakova, a usmeni govor pratećim fenomenom. Ali najzanimljivije je da lingvistika proučava ljudski jezik kao jedinstvenfenomen. Ne postoje pojmovi poput engleske, ruske, kineske ili španske lingvistike. Svi jezici se istovremeno smatraju prema jednoj shemi kao integralni organizam. Uz sve ovo, treba napomenuti da se uzimaju u obzir i mrtvi jezici - sanskrit, latinski, rune itd. Oni su na mnogo načina osnova lingvističkih koncepata i zaključaka.
Glavno rješenje zagonetke
Takav koncept kao što je lingvistička svijest, u lingvistici, uglavnom, nema. Ovaj fenomen se već razmatra sa psiholingvističke tačke gledišta, ne bez učešća etnografskog razvoja. Jednostavno, jer smo već shvatili da se lingvisti bave ljudskim jezikom u cjelini, a ne dijele ga na romanske, germanske, slovenske i druge kategorije, a još više na njihove podvrste (odnosno naše jezike). Žašto je to? Jeste li se ikada zapitali zašto iko, svako može naučiti strani jezik? Sve se radi o strukturi, koja je ista za sve dijalekte našeg modernog svijeta. Svaki jezik ima dijelove govora, njihove konjugacije, različite oblike koje mogu poprimiti ovisno o vremenu i rodu kojem pripadaju, itd.
Jedan jezik će imati više završetaka pridjeva, dok će se drugi fokusirati na konjugaciju glagola. Ali sve gramatičke komponente će biti prisutne u jednom ili drugom stepenu u bilo kom jeziku. Samo slova i riječi koje su od njih sastavljene razlikuju se jedna od druge, ali sam sistem ostaje isti. Evo odgovora – lingvistika proučava ljudski govor kao jedinstven organizam, koji u zavisnosti od geografskoglokacijama, zvuči drugačije, ali uvijek ostaje sam. Istovremeno, iz ovoga slijedi misterija - zašto su svi naši jezici koji su nastali u različitim dijelovima planete tako slični? Niko to još nije shvatio.
Šta je sa jezičkom raznolikošću?
Da, da, kažete, naravno, učenje stranog jezika, čak i onog najtežeg, naravno, moguće je, pa čak i zanimljivo. Ali ako ga ne znamo od samog početka i još nismo počeli da ga podučavamo, onda će nam osoba koja će govoriti o tome izgledati vrlo misteriozno. Nećemo razumjeti nijednu riječ, a pojedinačni zvukovi koje on izgovara djelomično će se uporediti s našim dijalektom, tražeći barem neke sličnosti. O kakvoj sličnosti onda možemo govoriti i zašto se lingvistika ne bavi ovim pitanjem?
Postoji sličnost, ali ona leži na šematskom, odnosno, gramatičkom nivou. Ali kada je u pitanju zvuk ili pravopis određenih riječi, naravno, nepoznati dijalekti nas plaše i odbijaju. Stvar je u tome što je naša jezička svest podešena na drugačiji način, nailazeći na nepoznatu „notu“, gubimo ravnotežu. Proučavanje ovog fenomena je preuzela druga nauka - psiholingvistika. Vrlo je mlada (1953), ali je njen doprinos razvoju nauke o čovjeku i kulturi teško precijeniti. Ukratko, psiholingvistika je proučavanje jezika, misli i svijesti. I upravo ona može dati jasan odgovor na pitanje šta je pojam jezičke svijesti, kako ona funkcionira i od čega ovisi.
Ali prijeuronit ćemo u ovaj zaista složen pojam, smatrajte ga dvije odvojene riječi. Prvi je jezik, njegove sorte i karakteristike. Druga je svijest…
Šta je jezik?
Ovaj termin se veoma široko koristi u raznim naučnim disciplinama, kao što su lingvistika, filozofija, psihologija, itd. Takođe se tumači u zavisnosti od širine materijala koji se proučava. Ali mi, kao ljudi koji samo žele da razumeju značenje ove reči, trebalo bi da obratimo pažnju na „najdruštvenije“tumačenje pojma, da tako kažem, koje će u maloj meri pokriti sve naučne oblasti i dati jasan odgovor na pitanje. Dakle, jezik je sistem znakova u okviru bilo koje fizičke prirode, koji obavlja komunikativnu i kognitivnu ulogu u ljudskom životu. Jezik može biti prirodan ili veštački. Prvi se odnosi na govor koji svakodnevno koristimo u komunikaciji, čitanju na plakatima, u reklamama, člancima itd. Vještački jezik je specifična naučna terminologija (matematika, fizika, filozofija itd.). Smatra se da jezik nije ništa drugo do najvažniji korak u društvenom razvoju čovjeka. Uz njegovu pomoć komuniciramo, razumijemo jedni druge, komuniciramo u društvu i emocionalno i mentalno se razvijamo.
Sa stanovišta psiholingvistike
Psiholozi, koji su svoja zapažanja bazirali na dijalektu osobe koja mu je bila i ostala, na osnovu općeprihvaćenog zaključka, donijeli su još nekoliko zaključaka. Prvo, jezik je ograničenje. Osoba doživljava osjećaje, emocije koje u njemu izazivaju određene vanjske faktore. Ti se senzacije pretvaraju u misli, a misli mi smišljamo na određenom jeziku. Pokušavamo da mentalnu aktivnost „uklopimo“u naš izvorni model govora, pronađemo prave riječi da opišemo ovo ili ono osjećanje, na taj način ga, u određenoj mjeri, korigujemo, uklanjamo sve nepotrebno. Da nije potrebno utiske ugurati u okvire pojedinih riječi, oni bi bili mnogo življi i višestruki. Na taj način jezik stupa u interakciju sa jezičkom svešću, koju formiraju ta veoma „krnji“osećaji i misli.
S druge strane, da ne znamo određene riječi kojima bismo opisali svoja osjećanja, ne bismo ih mogli podijeliti s drugima, a ne bismo ih mogli ni točno zapamtiti - sve bi samo nam se umeša u glavu. Upravo se ti procesi javljaju u mozgu mentalno retardiranih ljudi koji nemaju govorne vještine - prilično česta pojava u psihologiji. Mogućnost da to urade jednostavno im je blokirana, tako da nemaju jasan pogled na svijet, pa to ne mogu verbalno izraziti.
Svjest…
Ne bi postojao kao takav da ne postoji jezik. Svijest je vrlo klimav pojam, koji se najčešće tumači u psihologiji. To je sposobnost razmišljanja, rasuđivanja, posmatranja svijeta oko nas i izvođenja zaključaka. I sve ovo pretvorite u svoj vlastiti pogled na svijet. Poreklo svestipotiče iz vremena kada je čovjek tek počeo da gradi svoje prvo društvo. Pojavile su se riječi, prvi prilozi koji su svima omogućili da svoje dotadašnje nekontrolisane misli zaodjenu u nešto holističko, da odrede šta je dobro, a šta loše, što je ugodno, a što odvratno. Prema djelima antičkih filozofa, nastanak svijesti je neraskidivo povezan s nastankom jezičke kulture, štaviše, u mnogo čemu riječi i njihov zvuk mogu utjecati na percepciju određene pojave.
Zamka riječi
Dakle, jezička svijest… Šta je to? Kakvo je tumačenje ovog pojma i kako se može razumjeti? Prije svega, hajde da se ponovo osvrnemo na dvije riječi o kojima smo maloprije detaljno razgovarali. Jezik je relativno materijalna tema. Ono postoji u konkretnom obliku ovdje i sada (tj. postoji prostor i vrijeme), može se opisati, zapisati, čak i legitimirati. Svijest je objekt "nije iz našeg svijeta". Ni na koji način nije fiksiran, stalno se mijenja, nema formu i nije vezan ni za prostor ni za vrijeme. Naučnici su odlučili spojiti dva suprotna koncepta u jedan pojam, zašto? Psiholingvistička istraživanja su dokazala da je jezik taj koji nam omogućava da oblikujemo svijest koja nas definira kao duhovna bića. I tu dobijamo odgovor na najvažnije pitanje: to je misaona forma, koja je kolektivna komponenta, koja se sastoji od utiska, osjećaja i riječi koja sve to opisuje.
Proces formiranja
Gore opisani fenomen možebiti vjerni pratilac života samo one osobe koja je rođena i odrasla u okviru društva, odgojena od ljudi koji su komunicirali i čuli njihov govor. Pretjerano govoreći, "Movgli" nema šanse da ovlada misaonom formom, jer mu je sam pojam "govora" nepoznat. Formiranje jezičke svijesti događa se kod osobe otprilike u prvoj godini života. U ovom trenutku dijete još ne izgovara određene riječi – ono jednostavno ponavlja pojedinačne zvukove koje čuje od drugih, ali se više fokusira na radnje i pojave koje ga okružuju. Tako se formira njegovo prvo iskustvo, lišeno misaone forme, koje se gradi duž lanca „radnja prati radnju“. Jednostavno rečeno, on se instinktivno plaši onoga što ga je prethodno plašilo i postaje zavisnik od onoga što mu je nekada donelo zadovoljstvo.
U drugoj godini života, osoba počinje da razlikuje riječi i postepeno poistovjećuje njihov zvuk sa predmetima i pojavama na koje se odnose. Pokreće se lanac "radnja-riječ" tokom kojeg dijete aktivno pamti sve karike. Tako uči prve riječi, poistovjećujući njihov zvuk sa vidljivim svijetom. Ali posebnosti lingvističke svijesti leže u činjenici da su proučavane riječi također sposobne utjecati na našu percepciju određenih stvari na ovaj ili onaj način. Na primjer, na ruskom se određena pojava može opisati vrlo složeno i dugotrajno, pa se o njoj ređe govori, ima malo uticaja na umove ljudi. Dok će se isti fenomen u engleskom jeziku označavati kratkom i jednostavnom riječi, često će se koristiti u svakodnevnom govoru iigrat će važnu ulogu u oblikovanju svjetonazora ljudi.
Kako god nazvali čamac, tako će plutati
Vrlo efemerno pitanje za sve psiholingviste je ono koje postavlja pitanje o vrijednostima u jezičkoj svijesti. Šta su i šta su? Ovaj koncept, koji je teško razumjeti, najčešće se odnosi na one riječi koje u svom zvuku nose za nas sveto značenje. Jasno je da će za svaki jezik biti potpuno drugačiji i po zvuku i po pravopisu. Štaviše, za svaku kulturu koja je nosilac određenog jezika može biti sveta riječ koja u našem svakodnevnom životu nema ništa posebno. Općeprihvaćene vrijednosti u svim dijalektima svijeta su one koje se odnose na religiju, porodicu, poštovanje predaka. Oni prikazuju vrijednosti svakog pojedinačnog naroda na jeziku u obliku najslađih riječi, a mogu opisati i određene kulturne pojave koje su jedinstvene za ovu etničku grupu.
Zanimljivo je znati da su dugi ratovi uzrokovali pojavu negativnih izraza i riječi u svim jezicima. Danas ih doživljavamo kao uvrede, ali ako pažljivo slušate njihov zvuk, lako ćete shvatiti da su to jednostavne „svakodnevne“riječi koje koriste govornici drugih jezika. Najupečatljiviji primjer je riječ "Bog" na engleskom - "Bog". Na ruskom je to neprijatna reč i može samo da svedoči o tome da su tokom vekova odnosi između naših predaka i zemalja engleskog govornog područja bili toliko zategnuti da suljudi su se usudili da svetinju pretvore u uvredu.
Za rusku osobu
Postoji mišljenje da je ruski bio prvi i jedini jezik na planeti mnogo prije nego što su se pojavili drugi dijalekti. Možda je to tako, a možda i nije. Ali svi mi odlično vidimo i shvaćamo, a i stranci zajedno s nama razumiju da se na svijetu ne može naći bogatiji i bogatiji jezik. Šta je to, ruska jezička svest? Uzimajući u obzir gore navedeno, ali i sjećajući se da jezik može biti ograničavač misaone forme, dolazimo do zaključka da su upravo naši ljudi dobili priliku da kreiraju svoj pogled na svijet prema najširem šablonu. To jest, bogatstvo riječi, izraza, izjava i zaključaka koji su sastavljeni i postoje u ruskoj interpretaciji, omogućavaju nam da formiramo najširu svijest.
U osnovi, misaoni oblik ruske osobe sastoji se od asocijacija i reakcija koje se javljaju na određenu riječ. Na primjer, "vjera" nas odmah odvede u crkvu, "dužnost" nas tjera na napetost, osjećamo obavezu, "čistoća" nas postavlja na pozitivan način, pomaže da se riješimo negativnih misli. Neke riječi zbog sličnosti, može izazvati smijeh ili nesporazum u tom ili drugom kontekstu.
Doživljaj drugačije kulture
Učenje stranog jezika je aktivnost koja nije samo zanimljiva i zabavna. Omogućava vam da proširite svoje verbalne i mentalne granice, da shvatite kako ljudi razmišljaju i komuniciraju u drugim kulturamaokvira, čemu se smiju i šta se smatra najvažnijim. Jedno je kada se dijete od kolijevke odgaja na dva jezika istovremeno - ono u početku razvija dvojnu jezičku svijest. Sasvim je drugi slučaj kada odrasla osoba svjesno počinje proučavati strani govor. Da bi to postalo uzrok formiranja nove misaone forme u njegovoj glavi, potrebno je postići određeni nivo poznavanja jezika. Za to je potrebno savršeno razumijevanje strukture, odnosno gramatike određenog dijalekta, kao i obiman vokabular. Ovo ne uključuje samo standardne termine koji se uče u školi. Izuzetno je važno poznavati izraze, izreke, izreke. Iz ovih elemenata se formira svaka kultura govora, a upoznajući je, širite svoje granice percepcije svijeta. Postižući najdublji nivo znanja jezika, počinjete slobodno da komunicirate sa izvornim govornicima, savršeno ih razumete, i što je najvažnije, razmišljate koristeći ovu novu vrstu verbalnih signala za vas.
Mali bonus na kraju
Da li ste se ikada zapitali zašto vas psiholozi tako suptilno osećaju, lako prepoznaju laži u rečima drugih i razumeju šta oni zaista misle? Naravno, takva tehnika nije moguća za sve predstavnike ove profesije, već samo za one koji su studirali psiholingvistiku i upoznati su s prirodom ljudskog govora. Dakle, psiholingvistička analiza njegovog govora omogućava da se shvati šta je na umu osobe. Šta se podrazumijeva pod ovim pojmom? Svaki jezik ima riječi koje služe kao signali. Oni nam mogu posvjedočiti da je osobazabrinut je, priča o konkretnoj stvari, ili je u panici, ili traži riječi, jer u njegovoj podsvijesti jednostavno nema istine. Jednostavno rečeno, određeni verbalni zvuci su svjetionici laži, nesigurnosti ili, obrnuto, potvrđuju istinitost i služe kao dokaz osjećaja i motiva. Naučivši osnove ove jednostavne analize, lako možete prepoznati prirodu radnji i riječi svih oko vas.
