Elizabetanska Biblija je crkvenoslovenski prevod Biblije, prvi put objavljen za vreme vladavine carice Elizabete Petrovne. Ovaj tekst se i dalje koristi za bogosluženja u Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Ranoslovenski prijevodi Biblije
Prvi prevod Svetog pisma na crkvenoslovenski pripisuje se svetim Ćirilu i Metodiju. Pokrštenjem Rusije, njihovi prevodi prodiru iz Vizantije. Jedan od najstarijih rukopisa sa biblijskim tekstovima na crkvenoslovenskom je Ostromirovo jevanđelje iz 11. veka.
Prvo potpuno (to jest, uključujući sve kanonske knjige Starog i Novog zavjeta) slovensko izdanje Crkvenoslovenske Biblije datira iz 1499. godine. Ova Biblija se zove Biblija Genadijeva, jer je njeno objavljivanje vodio nadbiskup novgorodski Genadij (Gonzov). Biblija Genadijeva je bila pisana rukom. Prvo štampano izdanje slovenske Biblije objavljeno je 1581. godine na inicijativu litvanskog kneza Konstantina Ostrožskog. Ova Biblija se zove Ostrozhskaya.
Početak elizabetanskog prijevoda
Historija elizabetanske Biblije počinje dekretom Petra I o pripremi novog izdanja SveteSveto pismo na crkvenoslovenskom.
Izdanje je povereno Moskovskoj štampariji. Ali prvo je trebalo provjeriti postojeći slovenski tekst s grčkom verzijom (prijevod Sedamdeset tumača), pronaći i ispraviti prijevodne netočnosti i tekstualne nepodudarnosti. Za ovaj rad sastavljena je naučna komisija recenzenata. U njoj su bili grčki monasi Sofronije i Joanikije Lihud (osnivači Slavjansko-grčko-latinske akademije u Moskvi), kao i ruski duhovnici i naučnici: arhimandrit Teofilakt (Lopatinski), Fjodor Polikarpov, Nikolaj Semenov i drugi.
Moskovska Biblija je uzeta kao osnova za uređivanje - prvo štampano izdanje knjige u Moskovskoj Rusiji (1663), ponavljajući (sa nekoliko pravopisnih ispravki) tekst Ostrožske. Aleksandrijski kodeks postao je glavni grčki model za verifikaciju. Međutim, u procesu rada okrenuli su se latinskim i hebrejskim (mazoretskim) prijevodima, te komentarima zapadnih teologa. U uređenom slovenskom tekstu ukazano je na moguća neslaganja u grčkom, a mračni odlomci praćeni su komentarima iz patrističke baštine. Godine 1724. car je dao dozvolu za objavljivanje knjige, ali zbog njegove prerane smrti, proces se odugovlačio - i to dugo vremena.
Ponovne provjere
Tokom vladavine Katarine i Ane Joanovne, sastavljeno je još nekoliko komisija da ponovo provjere rezultate rada Petrovih sudija. Svaki od njih započeo je posao od nule. Osim toga, pojavila su se pitanjanepodudarnosti i nedostatak jedinstva u grčkim tekstovima. Nije bilo jasno koju od opcija smatrati najmjerodavnijom.
Posljednja - šesta po redu - provizija je prikupljena 1747. godine. Uključivao je kijevske jeromonahe Gedeona (Slonimskog) i Varlaama (Ljaševskog). Vodeći princip rada komisije bio je sljedeći: originalni slovenski tekst Moskovske Biblije ostao je bez ispravki ako je bio usklađen u barem jednoj od grčkih verzija. Rezultat rada šeste komisije 1750. godine odobrio je Sveti sinod i poslat na potvrdu carici Elizabeti Petrovnoj.
Elizabeth Edition
Elizabetanska Biblija izašla je tek 1751. godine. Rezultat rada Gideona i Varlaama objavljen je paralelno sa originalnim slovenskim (moskovskim) tekstom. Bilješke su bile odvojene u poseban volumen i bile su gotovo jednake dužini samom tekstu Svetog pisma. Drugo izdanje elizabetanske Biblije iz 1756. razlikovalo se od prvog po dodatnim rubnim bilješkama i gravurama. Do 1812. knjiga je ponovo objavljena još 22 puta. Međutim, tiraž je bio nedovoljan. Godine 1805. samo deset primjeraka Svetog pisma izdato je cijeloj Smolenskoj biskupiji. Osim toga, crkvenoslavenski jezik elizabetanske Biblije ostao je daleko od pristupanja masama. Obrazovani klerici su, s druge strane, preferirali Vulgatu (početkom 19. vijeka, glavni jezik nastave u bogoslovijama bio je latinski). Unatoč tome, kao liturgijski tekst, još uvijek se koristi elizabetanski prijevod Biblijeautoritet u pravoslavnom okruženju.
